Na ulici stoji dječak i roni suze. U gužvi je izgubio nekog. Ili je taj neko izgubio njega. Bespomoćan je. Nedaleko od njega, na uglu glavnog bečkog trga i jedne uske ulice nalazi se pokretna reklama za Apple proizvode. Nju na leđima nosi Besart. Nedavno je došao iz Peći u Beč. Studira pravo. Ujedno uči njemački da bi mogao da prati predavanja.
Prinuđen je da radi kako bi platio semestar, smještaj i hranu. Svakog dana stoji na istom mjestu. Kao puž kućicu, na leđima nosi tablu.
Prodavnica sa proizvodima čuvene kompanije nalazi se desetak metara od Besartove pozicije, pa je zadužen da potencijalne mušterije uputi u radnju. Tokom radnog vremena skoro da se ne pomjera s mjesta, a opet nikad mu nije dosadno. U ruci mobilni, na glavi kačket. Naočare za sunce skrivaju pogled koji pomno prati dešavanja na trgu.
Besart u momentu opaža ucviljenog dječaka i prilazi mu, napuštajući radno mjesto. Razgovoraju na engleskom, a ja prisluškujem:
– Zdravo mališa. Govoriš li engleski? – Da. – Zašto plačeš? – Izgubio sam majku. – Ne brini, pronaći ćemo je. Odakle si? – Iz Kijeva. Ali, moja majka, gdje je ona? – Ne boj se, ja ću je pozvati i ona će doći po tebe. Znaš li joj broj telefona? – Da. Ne. Nijesam siguran…
I tu dječak, grcajući izgovara nekoliko brojeva telefona, od kojih, ispostaviće se, nijedan nije pravi. Ali Besart „Braveheart“ se ne predaje. Nastavlja da tipka po telefonu i isprobava razne kombinanacije koje mu je mališa procijedio kroz suze. Na kraju im se posreći! Javlja se usplahirena žena i potvrđuje da je dječakova majka. Ostavila je sina sa rođakom dok nešto ne kupi i mali je u međuvremenu nestao. Dešava se, kaže Besart i objašnjava joj gdje se nalaze. Dječakov ujak će odmah doći po njega, rekla je. Kad je nekoliko minuta kasnije spazio rođaka, mali Ukrajinac je rukavom obrisao nos i poletio mu u zagrljaj. A onda se vratio i zagrlio i Besarta, prijateljski. See you, reče na rastanku. See you my friend, namignu mu Besart.
Majka je, kasnije, još jednom nazvala „spasioca“ želeći da mu se zahvali. Čak mu je ponudila i novac za humani gest. Besart je to odlučno odbio…
Upoznao sam ga kad se doselio u moju ulicu. Bio je, kaže, nekoliko puta u Crnoj Gori i zna poneku našu riječ. Mene zove Zemo (zemljak od milošte) a ponekad i Crna Gora. To mi dođe nekako veće nego da kaže Crnogorac. Nesvjesno me identifikuje sa državom, a kakva je da je – druge nemam.
Dolazi iz Peći, zapravo iz jednog malog mjesta nedaleko od tog kosovskog grada. Studirao je na tamošnjem Pravnom fakultetu, pa je došao u Beč da nastavi studije. Ovdje je, veli, stvarnost drugačija nego na Balkanu. Bolje se živi, ima više posla. Ali, da bi mogao da studira, mora da zarađuje. Ranije je, kaže, radio u nekom disko-klubu, a sada tu na Trgu Svetog Stefana.
– Radim nekoliko sati dnevno ali iskreno, ovo nije neki posao. Imam svakavih iskustava, i pozitivnih i negativnih. Razni ljudi dolaze, neki su nevaspitani, udaraju me po tabli, zavitalavaju se, pitaju neka neumjesna pitanja, što me čini nekad nervoznim i otežava mi posao. Takođe se susrijećem sa dobrim ljudima i djecom, a nerijetko se desi da nekome zatreba pomoć. Evo, kao danas ovom dječaku. To je ljudski gest i svako normalan bi mu pomogao da se našao u mojoj poziciji…
Kaže da je jednom bio svjedok kriminalnog napada, kada su neki ljudi pokušali da provale u kompaniju za koju radi.
– Pozvao sam u pomoć prijatelje prodavce, a alarmirali smo i policiju, pa srećom nije došlo do većeg incidenta. Kriminalci su spriječeni u svom (ne)djelu. To su bili afrički azilanti. Ipak, nije bila naivna situacija…
Besart je do sada nekoliko puta bio u Crnoj Gori i volio bi da bolje nauči naš jezik.
– Govorim engleski, španski, pomalo italijanski i njemački. Ali veoma bih želio da naučim i tvoj jezik. Znam poneku riječ i razumijem kad pričaš, ali bih volio da imam albansko-crnogorski ili srpski rečnik da bih bolje ovladao jezikom. Bio sam u Ulcinju, radio sam tamo za jednu albansku firmu i svakako da ću opet ići u Crnu Goru. Vidio sam tamo vaše policajce, veoma su visoki i snažni momci. Ne bi bilo dobro ulaziti u konflikt sa njima (smijeh).
Besart voli da putuje, kaže da je bio u Italiji, a volio bi da posjeti i Kanadu.
– Posjetio sam Firencu, Sijenu, Rim, Milano i papinu rezidenciju u Vatikanu. Moja škola iz Peći pobratimila se sa jednom italijanskom, i to je bila prilika da posjetimo tu divnu zemlju. Volio bih da vidim i Kanadu: Vankuver, Toronto, Montreal… Nadam se da ću jednog dana otići tamo.
Besart vozi rolere koje je dobio od firme. Voli brzu vožnju koja je ga je, kako priznaje, mogla skupo koštati.
– Tačno je da brzo vozim. S obzirom na to da imamo tri „free shopa“ u Beču, na roleru je mnogo lakše doći do njih. Stavim slušalice, pustim muziku i jurim. Jednom sam imao i manji incident dok sam tako brzo vozio. Mogao sam da izaberem dvije mogućnosti: ili da udarim u čovjeka koji se našao ispred mene, ili da sletim sa rolera. Odlučio sam se u trenutku za ovo drugo i prošao sam sa lakšim povredama. Ništa strašno.
Ispričao mi je i kako mu je bivša gazdarica, fina bečka gospođa starinskog kova, poklonila harmoniku.
– Ona živi na periferiji Beča u otmenoj velikoj kući s ogromnim vrtom. Kratko sam stanovao u sobici koju je izdavala. Jednog dana me zamolila da joj pomognem oko vrta. Radio sam to i ranije kod kuće, pa mi nije bilo strano. Čupao sam korov, šišao travu, dotjerivao cvijeće i tako te jednostavne vrtlarske poslove. Gazdarica je htjela da plati. Ma, nije bilo ni govora. To je kod nas normalno da pomognemo. Sigurno i kod vas u Crnoj Gori. A ovdje se svaka usluga naplaćuje.
S obzirom na to da je odbio novac, gazdarica je odnekud iz podruma izvukla neku harmoniku 100 godina staru i poklonila mu je.
– Ja ne umijem da sviram i sad mi taj instrument „teret“ jer zauzima prostor u novoj sobi. Ali, ko zna, ako mi zafali para, prodaću je kao antikvitet, možda vrijedi pravo bogatstvo (smijeh).
Komšija Besart, heroj dana, na kraju je još malo filozofirao o prolaznosti života, gledajući ipak optimistički na stvarnost, kako i dolikuje mladim osobama.
– Ne brinem mnogo o tome što je bilo prošle godine. To je iza mene. Ali isto tako smatram da ne bi trebalo mnogo razmišljati ni o budućnosti. Živjeti u sadašnjem trenutku, to je najbitnije. Ono što radiš danas, to je zapravo tvoj zalog za budućnost.
Priznao mi je da mu je ovo bio prvi razgovor u životu za bilo koje novine. S obzirom na to da smo sve vrijeme razgovarali na engleskom, ukucao sam da mi Google translate prevede nekoliko riječi kako bih mu se zahvalio na albanskom jeziku.
– Faleminderit shumë për bisedën – rekoh mu.
– Fala tebi, Zemo. Fala Crna Gora!
P. S. Dva dana nakon našeg razgovora Besarta je intervjuisala i italijanska televizija Rai 3. Tek da se zna!
Kadifolo 