Biblioteka grada Beča svojevremeno je tražila volontere koji bi jednom sedmično, 45 minuta, čitali djeci priče na njemačkom jeziku. Prijavio sam se pomalo iz znatiželje, ali više iz dokolice koja me kao rđa nagrizala, dok sam bezuspješno tragao za bilo kakvim poslom u Beču.
Dobio sam člansku kartu biblioteke i još neke sitnije povoljnosti. Objasnili su mi da animator drži djeci pažnju razgovjetnim čitanjem bajki i poučnih ili duhovitih pričica. Ako djeca izgube fokus dok traje čitanje, zijevaju, šuškaju ili se vrpolje prelazi se na plan „B“. Ispričaš im neku šalu, otpjevaš pjesmicu ili pripremiš mini-kviz.
Knjigu poklanja biblioteka kao nagradu za pobjednika kviza. Djeca obožavaju takmičenja i nagrade. To nikad ne omane, rekoše mi i baciše me u vatru.
Debakl na debiju
Moj dan za čitanje bio je četvrtak. Preostalih šest dana pripremao sam se za nastup. Birao sam kratke priče na njemačkom i vježbao da bi ih pročitao bez greške. Nabavio sam šešir iz kog sam vadio plišanog zeca, koji zapravo nije ni bio zec već kokoška. Računao sam na faktor izenađenja kad kokoška odbaci zečje ruho, zakokodače i snese plastično jaje. U jajetu se nalazio zagonentni predmet koji su djeca otkrivala postavljajući mi pitanja o njemu.
Naučio sam pjesmu o Marti – pauku kojeg je dječak Paul držao u kutiji kao kućnog ljubimca i koji se u međuvremenu negdje izgubio. Zamolio sam prijatelja da mi snimi rifove pjesme na gitari da bi sve djelovalo ubjedljivije. Ponio sam lažne brkove, klovnovski nos, frulu i još neke rekvizite, za svaki slučaj.
Na prvom nastupu bilo je 12 djece. Imao sam strašnu tremu. Griješio sam u čitanju, falširao pjevajući, zbijao usiljene šale bez efekta. Mehanizam pomoću kojeg je kokoška trebalo da snese jaje pokvario se. Morao sam prstima da čeprkam po njenoj zadnjici da bih ga izvukao. Djeci je od kompletnog programa jedino to bilo smiješno.
Još jedna šansa
Sljedećeg četvrtka došlo je njih četvoro, a trećeg po redu, ujedno i mog posljednjeg dana volontiranja – pojavila se samo jedna crnokosa djevojčica.
– Ima li danas neka priča? – pitala je.
– Naravno.
Rekla mi je da se zove Joana, da ima devet godina, da je iz Rumunije i da je bila na prethodna dva nastupa. Pitao sam je kako joj se svidjelo.
– Trudili ste se, ali bili ste uplašeni i stegnuti. To djeca primijete. Zato vam danas niko nije došao!
– Pa, ti si došla?
– Da vam pružim još jednu šansu.
Nijesam znao da li je ozbiljna ili me zeza. Joana je imala narandžastu haljinu sa srcima na kojoj je pisalo „Enjoy every moment“! Oči bistre, crne, strijeljale su me. Kao da znaju sve o meni.
– Šta želiš danas da čitamo?
– Voljela bih da ne čitate, već da mi ispričate neku priču.
– Ali moj njemački nije dovoljno dobar za pričanje priča.
– Nijesam ni mislila da pričate na njemačkom, već na vašem jeziku!
– Ali kako? Nećeš me razumjeti. Koja je svrha?
– Ništa vi ne brinite. Samo pričajte, molim vas.
Jezive bliznakinje
Joani sam tog dana ispričao sljedeću priču: U staroj kući na kraju grada živjele su dvije sestre bliznakinje. Izgledom nijesu ličile jedna na drugu. Pričaju da je jedna od njih u mladosti bila čuvena po ljepoti i da je mnogo puta prošena. Ali, ona nikoga nije htjela.
Ovu drugu niko nije htio jer je bila ružna i nikakva. No, ona bi se sama nametala. Hvatala bi prolaznike pod ruku i ne bi ih puštala dok zajedno ne prošetaju niz korzo. Samo bi se odnekud stvorila pred čovjekom. On lijevo, ona lijevo. On desno, ona desno.
– E, sad si moj – viknula bi i objesila mu se o rame. Bila je mala i neugledna ali je imala snažne ruke. Najviše je voljela one koji bježe i opiru se. Ipak, nije mogla na silu nekoga da pridobije za sebe. Poslije određenog vremena ostavljala bi ga na miru i nalazila drugu „žrtvu“.
Onda bi se pojavljivala njena lijepa sestra i mamila uzdahe cijele varoši. Onako vitka koračala bi uspravno kao generalka, nikoga ne primjećujući. Svi su željeli da je makar dotaknu u prolazu, da ispusti maramicu iz ruke pa da je oni podignu, da im se obrati… Ali ona ni za koga nije marila. Vrijeme je prolazilo, a njih dvije su vedrile i oblačile u našem gradiću. I obje ostale usjedjelice.
Kao dječaka plašile su me te priče o bliznakinjama i zato sam u širokom luku zaobilazio njihovu kuću.
Ipak, djeca su radoznala, vole da istražuju, žele avanture. Mada nijesam bio hrabar ipak sam došao do zelene padine kako bih izbliza osmotrio dim koji je kuljao iz dimnjaka stare kuće.
Vrata su zaškripala i ružna sestra pojavila se na pragu.
– O, ko je to došao. Ajde, maleni, što se bojiš, navrati slobodno kod usamljenih bakica – progovorila je glasom oporim i tvrdim.
Primakao sam se kao omađijan. U crnoj kecelji sa crvenom maramom oko glave, naboranim licem i krivim nosom ispod kog su pupile sitne dlačice, djelovala je strašno. Drhtao sam.
– Što je, mišiću, ova baka ti se baš ne dopada? Polako, polako, sad ćeš da vidiš moju sestru, možda promijeniš mišljenje – rekla je i uvela me unutra.
Kuća je imala dvije prostorije koje su bile sušta suprotnost. Jedan kraj bio je čist i prozračan, drugi mračan i neuredan. U prvom dijelu opazio sam starinski namještaj i vazu sa ružama na stolu od punog drveta. U drugom, bilo je sve memljivo. Tu je bila stara peć (ah, idite ružne misli iz glave!) u koju je nečija ruka ubacivala drva. Baš u tom mračnom kutu, u fotelji iz koje su virili federi, sjedjela je lijepa stara gospođa i grijala se kraj ognja.
– Ovo je moja sestra, ali ti je već znaš – rekla je ona prva, ružna starica.
Ova ustade iz fotelje i nakloni se.
– Zdravo, mladi čovječe, dobro došao u naš dom – izgovorila je zvonkim glasom i pružila mi ruku.
– Ali, zar vi ne treba da sjedite u onoj raskošnoj fotelji u drugom dijelu kuće, tamo na svjetlosti, a ne ovdje u mraku – okuražio sam se da pitam.
– Ne – rekla je – ovo je moj dio kuće. Tamo sjedi moja sestra. Prostorije su odraz naših duša, a ne našeg izgleda.
Tada mi ružna sestra donese kolač na tacni. Stresao sam se i pogledao opet u peć.
– Ne boj se, nećemo te gurnuti u nju kad se najedeš slatkiša – kazala je smijući se. Zagrizao sam nakon malo premišljanja. Kolač je bio veoma ukusan.
– Vidiš – kazala je ljepša od sestara – nama i nije tako loše ovdje, ali zna da bude dosadno. Zato vam često dolazimo u goste.
– Kako? Pa, u našoj kući nijeste nikad bile – primijetio sam.
– Ih, jesmo, jesmo, kako nijesmo. I to mnogo puta i kod vas i kod svih drugih.
– Pa kada ste to bile kod nas?
– Sjećaš li se kad ste brat i ti one zime bolovali od „suvog kašlja“? Tada sam vas ja pohodila. A sjećaš li se one noći kad ti je ispao prvi zub, pa si ga ujutro našao pored jastuka. Kako si bio srećan! To su ga moja sestra i tvoja majka tamo ostavile. Pa kad vam je odletio papagaj, opet sam ja bila gošća… Ili kad si donio knjižicu sa svim peticama iz škole…?
– I tada ste vi došli?
– Ne, tada je bila ova moja dobra bliznakinja – rekla je lijepa sestra.
– Ali ja sam vas vidio samo jednom, onda kad sam…
– Onda kad si… Kad si… šta?
– Kad sam se zaljubio u onu slatku djevojčicu. Tada mi je jedna od vas dala ružu da odnesem simpatiji. Ali, curica je ružu odbila i pobjegla sva uplakana. Tada sam spazio neku finu gospođu kako se kikoće u daljini.
– E, pa u pravu si. To je bila moja… – umiješala se ružna sestra.
– Psssst… Ne, ne otkrivaj mu. Treba sam da se dosjeti – prekinula ju je bivša ljepotica.
U to pojedoh kolač i zahvalih im se kao svaki fino vaspitan dječak. Strah koji me je u početku obuzeo potpuno je nestao; rekao sam im da mi je drago što sam navratio. Obećao sam i da ću opet doći, ako im nijesam na smetnji.
– Dođi kad god poželiš. Mada ne brini se, posjećivaćemo i mi tebe često, često…
Rumunski kolač
Joana je sve vrijeme mirno sjedjela na stolici i pažljivo me slušala. Kad se priča završila, prišla mi je.
– Hvala Vam. Priča je divna!
– Znači, ipak, si razumjela!
– Nijesam ni riječi! Ali znam o čemu se radi.
– O čemu?
– O sreći i tuzi, kao u svakoj dobroj priči.
U to je došla Joanina majka da je vodi kući.
– Mama, daj mi kolač?
– Ne može, smučiće ti se. Već si pojela dva kad smo dolazili ovamo.
– Nije za mene – rekla je i pokazala u mom pravcu.
Majka je izvadila slatkiš iz kese, a Joana ga je svečano predala meni.
– Ovo je papanaši, rumunski kolač nalik krofni. Moja mama ga je pravila. Marmelada je izvrsna. Svidjeće vam se.
– Hva-hvala, promucah iznenađen. A šta ću ja tebi pokloniti zauzvrat?
– Vi meni obećajte da više nikad nećete dolaziti da čitate djeci priče na njemačkom. Nije to za vas. Bolje zapisujte ove Vaše priče, to vam dobro ide i… I pomenite me u nekoj od njih, ako se sjetite…
***
Evo, Joana, sjetio sam se.
Kadifolo 