ODA RADOSTI JEDNOM BRČU

Kad korona preuzme dirigentsku palicu, karantinski orkestar svira Mocartov „Rekvijem“ po svu noć. Bečka scena postaje sobica tri sa dva i po njoj plešu utvare abecednim redom: Ambroheksal, Askorbisal, Aspirin, Azitromicin, Brufen, „C“ vitamin, „D“ vitamin itd. Vokali što prate muziku su dosljedni i tri sedmice pjevaju nesmanjenim tempom. Temperatura je tenor, visok i istrajan, ne spušta se danima i nadjačava sve medikamente koji probaju da je obuzdaju. Kašalj je bas, težak, dubok i potmuo. Povremeno predahne, a onda na znak dirigenta, zahuči kao monsunski vjetar iz tropskih predjela pluća. Soprani, dramski i lirski zapravo su bolovi raspoređeni u vratu, leđima, rukama, nogama, glavi. Oni pište, cvile, tutnje, stenju, vrište horski ili solo i ozbiljno tjeraju na razmišljanje o pisanju testamenta!

Virus nostalgije

Ali pred zoru, kada se razmakne tama, pojavljuje se luckasti opsenar koji okreće stvarnost kao Rubikovu kocku dok ne posloži sve boje kako treba. Taj Hud(ini) Robin, zanesenjak i odmetnik, na prevaru ušuška koronu pjevajući joj „ša-na-na, ša-na-na, neđe oko devet ura..“. Zatim joj krade dirigentski štapić i njen orkestar zamjenjuje svojim, radijskim. Onda volšebno i sa šarmom vječitog titogradskog mangupa diriguje „Odu radosti“. Žumance bečkog, oktobarskog sunca priga se na tihoj vatri optimizma i melemi izmučenu dušu. Njegov orkestar nosi naziv „Brčkuliranje“ a dirigent je, naravno, Brčko Brčković. Glasovi na radiju uvrnuta su verzija slike Dorijana Greja. Ne stare. Brčkov glas čini se isti kao prije skoro trideset godina kad je Šipkomana i Preslatku prvi put prenio preko praga naših domova. Ko je slušao avanture otkačenog para u vozu za Sutomore taj je zauvijek ostao inficiran virusom nostalgije za nekim ljepšim vremenima. I nema te vakcine koja može stvoriti imunitet na Brčkove legendarne priče što ih je smišljao u jednom dahu, uživo, dok je trajala emisija.

Zduhač pješivački

Brčko i njemu slični iluzionisti imali su dar da uspavaju strašnog Smauga devedesetih i iz njegove pećine odnesu najveću dragocjenost – maštu. U tim zlim vremenima mašta je bila i štit i mač kojima si mogao neprijatelja, ako ne pobijediti, onda bar uzdrmati. A Brčko je mašte imao na pretek. I dijelio je i bogatima i siromašnima. Ali uvijek je bio pod budnim okom zmaja, željnog osvete. Zato je morao da se krije po birziminujmskim šumama koristići lažna imena: Goran Nikčević, Golio Štrudlić kasnije i Gulio Kobr(a) i Zduhač pješivački.

Knjiga „Sebične priče“ Brčka Brčkovića na podgoričkoj buvljoj pijaci (FOTO: facebook/Golio Strudlic)

Njegova od ranije okupljena banda koju su činili Jozef K. i Mitar sa krdom mazohističkih slonova slijedila ga je u stopu. Pronosili su glas o Brčku kao revolucionaru riješenom da oslobodi Titograd od kiča što se bješe nakotio tih godina. Izvodili su diverzantske akcije, pucali (od smijeha) iz Debele Berte, dijelili kao tajne letke „Sebične priče“ koje su gimnazijalci gladni svega gutali na velikim odmorima… Prema zatupljenima i primitivcima nijesu imali milosti. Gađali bi ih pop povrćem i prosipali po njima burad punu brč-brčeva.

Čovjek i grad

Eto to sve radi Brčko i danas u „Brčkuliranju“. Sa istim baršunastim glasom, žarom i maštovitošću. Kroz uspomene crta koordinate jednog davno nestalog grada. Titograd u njegovim sjećanjima postaje Makondo od kog sve i da hoće ne može da pobjegne. Zagrljeni su taj čovjek i taj grad dok plešu valcer na vagonu jednog izmaštanog mikrokosmosa. Na tom minimalističkom goblenu izvezene riječi „nije hrđavo“, „kikenje“, „miklošići“, „mugabe“, „stuhovik“ izazivaju i smijeh i spokoj. Dobro je, svijet još neće propasti dok ima takvih zanesenjaka. Sve staje u ta dva sata brč-kuliranja: taksisti i prostitutke, lijepe pekarke i prodavačice u salonu namještaja, psihijatri i kladionice, utakmice Budućnosti i oblak kafanskog dima kroz koji se naziru neka draga lica iz prošlih vremena. Orkestar privodi kraju „Odu radosti“. Poklanjaju se publici: Eskobar, Akvilani, Bilja, Milivoje, Istoričar, Zabjelčanin, Cetinjanin, Upaljač, Haplo, Kuč, Pero Putnik, Nemanja, Čeh i neizostavno Tesac, prva violina orkestra. I taman prije nego omamljivač za koronu prestane da djeluje, izlazi na scenu dobri Brčko Brčković i maše publici koja ga nagrađuje aplauzima. Slušalac to ne vidi, ali zamišlja. Onda se pojavljuje Plejbojeva zečica i vrcka prema auditorijumu bijelim pufnastim repićem. Ljubi se sa dirigentom dva puta u obraz, pa jednom u usta i predaje mu Kafkin Orden za šašavost prvog stepena.

Razglednica iz Titograda (FOTO: worldonpostcards.wordpress.com)


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s