Sjećanje je pokušaj da kroz prozorske zavjese, kraj kojih često prolazimo, nazremo šta se dešava. Kako se vrijeme udaljava firange su od sve tvrđeg sukna, ne više onako tanane, satkane od organdina i prozračne svile kao u doba kad nam je prošlost bila bliska. Sa distance od četvrt vijeka glasovi iza zidova su nerazgovjetni, potmuli, daleki. Tek na momente, ako smo strpljivi, čujemo tresku vratima i cipele kako nervozno gaze po rasklimatanom podu. Tada iza onih jedva prozirnih zavjesa promiču po sobi crne siluete kao duhovi koji se nekud spremaju. Zna se i kuda! Spremaju se da nas progone danima, godinama, decenijama, do kraja svijeta i nazad, sve dok ih ne namamimo u klopku i zatvorimo u do tad nikom ispričanu priču. Onda nam više ništa ne mogu.
Na probnom radu u Pošti Austrije, za skoro mjesec koliko sam proveo tamo, desilo se nekoliko zanimljivih situacija. Ipak, jedna se izdvaja po svemu. Čovjek u zrelim četrdesetim, nizak rastom, mršav, gustih obrva i pomalo komičnih crta lica, ušao je na vrata bečke poštanske filijale. U jednoj ruci držao je punu kesu, a u drugoj kartonsku kutiju. Zapravo, to još nije bila kutija već karton koji se presavije po označenim crtama i sklopi u kutiju. Iako je postupak prilično jednostavan, on nije znao kako to da uradi ili mu je lakše bilo da zamoli nekog od, nas, službenika. Obratio mi se na lošem engleskom. Shvatio sam šta hoće i pomogao mu. Onda je izvadio nekoliko stvari iz kese i stavio u kutiju. Kad bijaše sve upakovano i zalijepljeno selotejpom, ostalo je još da upišemo ime i adresu pošiljaoca i primaoca na kutiji. Pružio mi je papir na kojem je sve ranije ispisao. Zvao se Stanko Radulović, a paket je slao za Crnu Goru. Kad mu rekoh da sam iz Podgorice, iznenadi se. Bi mu milo. Reče da je rodom iz Nikšića (izgovori bez „k”) ali da je studirao u Podgorici. Onda se maši za unutrašnji džep jakne i izvadi novčanik, a iz njega 20 eura.
– Da te častim za ovo što si mi pomogao! Da popiješ kafu.
– Ma ne dolazi u obzir. To je moj posao. A i ovdje je zabranjeno čašćavanje. Na probnom sam radu, ako primijete da uzimam novac isti čas će me otpustiti.
– Što veliš, bolan, ma otkud će oni znati?
Pokazah mu u pravcu kamera koje snimaju prostoriju.
– Pa izađi na minut napolje.
– Ne smijem dok se ne završi smjena, slagah na brzinu.
Ne bješe mu pravo ali se pomiri s tim.
– Dobro onda, zemljače, ostaj mi zdravo i puno ti hvala na pomoći.
Potapša me po ramenu i ode.
Kad se završila smjena krenuo sam kući. Iznenada, iz mraka, ruka Stanka Radulovića ponovo mi pritisnu rame.
– Mislio si da ćeš se izvući. E ne može. Ne srijeće se zemljak baš svaki dan u Beču. Idemo na večeru. Ja častim.
Predložio sam mu kafe „Šperl“ u Gumperdorf ulici. Pomenuh mu usput da je to bio omiljeni kafić Adolfa Hitlera dok je studirao u Beču. Reče da ako sad odemo tamo, ne zna kako će od sramote proći pored spomenika Ljubu Čupiću kad se vrati u Crnu Goru. Zato smo izabrali jedan drugi, manji restoran, u blizini.
Stanko Radulović je studirao Ekonomski fakultet ali je poslije druge godine odustao. Radio je mnoge stvari u životu, a sad preprodaje automobile po Crnoj Gori. Auta dovozi iz inostranstva, uglavnom iz Njemačke i Holandije. Na proputovanju je kroz Beč sa prijateljem. Ujutro kreću za Njemačku. A onda, ako pogode posao, on se polovnim „Audijem“ vraća za Podgoricu, gdje ga već čeka kupac. I tako zaradi 400 do 500 eura po turi. Kupio je ženi i djeci neke poklone u Beču, pa je poslao preporučeno. Da se ne nosa sa tim po Njemačkoj.
A tebi kako je u Beču, upita? Je li ti ovo prvi posao?
– Ma kakvi. Promijenio sam ih sedam. Između ostalog radio sam i pri Rajfajzen banci. Prodavao sam karte za koncerte klasične muzike preobučen u Mocarta na Mihaeler placu. Baš na uglu je i ta Rajfajzen banka, ispred koje sam „lovio“ turiste od jutra do mraka i jeftinom pričom o najboljim koncertima u gradu zarađivao za stan i hranu. Zato kad kažem da sam radio „pri“ Rajfajzen banci, to je živa istina…
Došao je konobar i pitao što ćemo da naručimo. Neka donese nešto „bečko“, reče Stanko Radulović. U Beču nema ništa „bečkije“ od bečke šnicle i saher torte. To smo i naručili. Primijetio sam da se Stanko Radulović na pomen saher torte malo uznemirio. Kao da se dvoumio da li da podijeli sa mnom nešto intimno? Da smo bili u Podgorici i da me je bolje poznavao, siguran sam da se ne bi odlučio na taj korak. A ovako, u dalekom gradu, potpunom neznancu koga možda nikad više neće sresti u životu, odlučio je da se povjeri. Neplanirano. U trenutku. Dok jedemo pržene krompire i bečku šniclu. Kao onaj berberski kalfa što nije više mogao da čuva tajnu o caru Trojanu već je iskopao rupu i saopštio je zemlji. Iz koje je kasnije nikla zova. Ja sam bio Stankova rupa u zemlji. Evo što mi je ispričao:
Stankova priča
Baš te prve godine studija, bila je jedna djevojka, plava, vitka, lijepa kao upisana. Sviđala mi se mnogo. Studirala je Pravo a ja Ekonomiju, tako da su nam fakulteti bili jedan do drugog. Živjela je u iznajmljenom stanu, negdje u centru. Prvo slučajno a zatim sve namjernije srijetali bi se na putu do fakulteta i zajedno išli parkom, prelazili most, zatim onom stazom do raskrsnice, pa svako na svoju stranu.
Jednog dana sam joj napisao ljubavno pismo. Ne, ja nijesam romantična duša, ne umijem sa riječima pa sam većinu pisma ukrasio tuđim stihovima. Ne sjećam se više koje sve pjesnike sam prizvao tog dana u pomoć. Ali kao kroz maglu, znam da su bili neki stihovi o amputiranom srcu i najljepšoj medalji iz najljepšeg rata… Mislim da ih je napisao Miroslav Antić. Predao sam joj pismo i brzim korakom produžio do fakulteta. Sam.
Sljedećeg dana bio je 1. april i u bioskopu „Kultura“ prikazivao se film „Titanik“. A te iste večeri, sjećam se, Crvena zvezda je igrala revanš finala evropskog košarkaškog kupa sa timom iz Verone…
Čekao sam je taman negdje kod parka, riješen da je pozovem u bioskop. Ona, kad me je vidjela, prišla je i predala mi ceduljicu. Onda je, baš kao i ja dan ranije, ubrzala korak i sama pošla prema zgradi svog fakulteta. Na toj cedulji pisala je samo jedna riječ: „Prekasno“. Sve je bilo jasno. Imala je već nekoga i stavila mi je do znanja da nema potrebe da joj se više udvaram. Ni da je pratim. Te večeri sam otišao u bioskop i gledao „Titanik“. Sam. Iako sam u džepu imao dvije karte. Nikad više nijesmo zajedno išli do fakulteta. A to što sam onim istim putem do kraja semestra sa pristojne razdaljine gledao u njena leđa, pazeći da me ne primijeti, to se uopšte ne računa…
Sreo sam je prije nekoliko godina u vozu Podgorica – Bar. Odmah sam je prepoznao. Dva dječaka, pretpostavio sam sinovi, sjedjeli su u kupeu preko puta nje. Mjesto pored nje bilo je prazno. Pitao sam je li slobodno. Pogledala me je i nijednim pokretom lica nije nagovijestila da me zna. Samo je klimnula glavom. I ja sam se ponašao kao da je prvi put vidim. Pričali smo malo. Neke uobičajene stvari koje putnici neznanci izgovore na putovanjima. Umirivala je često dječake koji su bili nestašni. U jednom trenutku iz torbe je izvadila plastičnu kutiju u kojoj su bili čokoladni kolači. Dala je sinovima po viljuškicu i papirne tanjire. Oni su halapljivo navalili na kolače. U kutiji je ostao još jedan. Reče da je to saher torta. I ponudi mi. Pogledao sam je. Uzeo sam viljušku iz njene ruke i probao kolač. Ništa ljepše u životu nijesam vidio. Ne mislim na kolač, on je bio sasvim nebitan. Zahvalio sam se. Do kraja putovanja nijesmo riječ progovorili. Ja sam izlazio u Baru, oni u Sutomoru, dakle prije mene. Kad je dohvatila ruksake iznad sjedišta i dala ih sinovima, dječaci su mi pružili ruku. Ona me na rastanku sasvim mirno, bez drhtanja u glasu, upita:
– A zbog čega mi se nikad nijesi javio poslije onog pisma?
– Zbog tvog odgovora, rekoh. Napisala si: „Prekasno“.
– Ne, reče. Napisala sam „Prekrasno“.
I bez pozdrava izađe sa djecom iz voza…
Volio bih da je mogla ostati bar još minut. Jer tada bih joj pokazao ovaj papir. I Stanko Radulović preda mnom opet izvadi novčanik u kom bijaše slika njegove žene i dvije kćerke. U unutrašnjem, skrivenom džepu novčanika, pronađe izgužvani papirić i pruži mi ga. Čuvam ga skoro 25 godina. Evo ti, pa se sam uvjeri da li je napisala slovo „r“ ili nije! Uzeo sam papir. Pogledao sam šta piše ali ništa nijesam rekao. Konobar je došao da odnese tanjire i čaše. I da posluži saher tortu.
Kadifolo 