U glavi Luiđija Lukenija postojala je crna rupa. U tu rupu ušao je miš koji je iz dana u dan grickao Lukenijevu savjest. Njegova savjest nije bila mirna dok Luiđi ne ostvari naum.
A naumio je da ubije princa Henrija Orleanskog. Princ Henri se grdno zamjerio Italijanima kada je za francuski „Le Figaro“ njihove vojnike u Etiopiji nazvao kukavicama. To je odjeknulo širom Evrope. Tada ga je torinski grof Vitorio Emanuele izazvao na dvoboj. Vitorio je, inače, bio rođak kralja Viktora Emanuela Trećeg, muža Jelene Savojske. I očigledno odličan mačevalac. Dvoboj je održan 15. avgusta 1897. i trajao je 26 minuta. Dogovoreno je da oružja budu mačevi a ne pištolji. Italijani su smatrali da pištoljima ukaljanu čast brane prevareni muževi. Mačevima to rade plemići. Vitorio je nakon pet „ponavljanja“ probio princa Henrija u predjelu desnog abdomena. Sudije su ocijenile da se, zbog teške povrede jednog od suparnika, dvoboj mora prekinuti. To je Vitoriju donijelo slavu, Henriju poniženje, a Luiđiju Lukeniju priliku da od benignog anarhiste postane Princip prije Principa.
U principu, Lukeni je sve krunisane glave smatrao parazitima, a jednog se upravo spremao da smakne u Ženevi 10. septembra 1898. Najavljeno je da će tog dana princ Henri posjetiti Švajcarsku.
Lukeni, rođen u Parizu, otac nepoznat, majka ostavila bebu ispred bolnice za beskućnike. Biografija za Dikensa. Prebačen u Italiju, u sirotište. Dojila ga Bijeda, hranio Jad. Radio kao najamni radnik. Selio se iz mjesta u mjesto. Došao u Ženevu kao puki siromah. Nije imao novaca da kupi pištolj, čak ni bodež. Zato je izradio turpiju, kojom je namjeravao da ubije. I ubio je. Ali ne princa Henrija, jer je ovaj u posljednjem trenutku promijenio plan i nije došao u Ženevu. Luiđi je krizirao. Grozničavo je čitao novine ne bi li saznao razloge prinčevog nedolaska. I tada je naišao na vijest koja mu je umirila savjest. U kraću posjetu Ženevi doputovala je austrougarska carica Elizabeta zvana Sisi, supruga cara Franca Jozefa, najomiljenija imperatorka koja je krunisana na bečkom dvoru. Odsjela je u hotelu „Beau Rivage“ uz samu obalu Ženevskog jezera. Negdje oko 13.30, u crnoj, dugoj haljini šezdeset jednogodišnja carica izašla je iz hotela u pratnji dvorske dame. Uputila se ka šetalištu. U jednom trenutku pred nju je, pravo niotkud izletio nepoznati niski muškarac sa šeširom i u pohabanom kaputu. Napao je caricu. Ona je pomislila da pokušava da joj otme sat sa zlatnim lancem koji je nosila. Napadač je, međutim, držao u ruci turpiju. Zario je iznad njene lijeve dojke. Zatim se dao u bijeg. Elizabeta je poklekla, ali nije pala. Pratnja je pritrčala u pomoć. Odveli su je na obližnji brod usidren uz obalu jezera.
„Was ist, eigentlich, geschehen?” (Što se, zapravo, desilo?) zapitala je imperatorka u samrtnom ropcu. To su bile njene posljednje riječi. Pala je u nesvijest i umrla nakon dva sata.
Bavarska princeza Sisi imala je vrt u bečkoj rezidenciji sa najljepšim ružama u carevini. A bila je ljepša od tih ruža kada je u šesnaestoj godini pratila stariju sestru u Išl bad, carsku banju u Gornjoj Austriji. Ova je trebala da se vjeri za rođaka, mladog austrougarskog cara Franca Jozefa. Ali kad je princ vidio mlađu sestru odlučio je da oženi nju, ne onu koju su mu namijenili. Sisi je jahala konje bolje nego muškarci. Svakoga dana je po dva sata posvećivala češljanju svoje čudesne kose koja je dosezala do zemlje. Dok su je dvorske dame dotjerivale ona bi učila strane jezike. Bavila se gimnastikom, održavala savršenu liniju a kad je nakon trideset druge godine njena ljepota počela da blijedi, zabranila je da je slikaju. Bila je nesrećna u braku a prerana smrt dvoje od četvoro njene djece sasvim je dotukla. Politikom se nije bavila ali je stekla simpatije običnog naroda i bila je voljena kao nijedna vladarka.
„Što se, zapravo, desilo?” zapitala se u momentu kad je već bilo kasno za odgovor. Desio se život, koji je protutnjao kraj nje podarivši joj neviđenu ljepotu i (unaprijed) predviđenu tragediju ispisanu na pergamentu neba kad je prvi put udahnula vazduh.
Luiđi Lukeni je pred ženevskim sudom austrougarsku caricu opisao ovako:
„Ta žena je kriminalac po rođenju. Nikad nije radila. Nikad nije željela da radi. Željela je uvijek da vlada. Ona je zastiđe“. Njega su, inače, u onoj gužvi nakon atentata uhvatili slučajni prolaznici, smatrajući da je sitni kriminalac koji je pokušao da orobi neku ženu na šetalištu. Kasnije, kad je predat policiji, otkrilo se ko je bila njegova žrtva. Na fotografiji snimljenoj u trenutku privođenja, Lukeni se smije i veliča svoje djelo: „Dobro sam je zakačio, baš dobro. Mora da je mrtva“, navodno je rekao stražarima.
Zahtijevao je da mu se sudi u Lucernu a ne u Ženevi. Zato je postojao osnovan razlog. Želio je da bude osuđen na smrtnu kaznu, da mu odrube glavu. U Lucernu je to bilo moguće, dok je ženevski kanton u to vrijeme propisivao doživotnu robiju za najteža krivična djela. Nijesu mu izašali u susret. Osuđen je na doživotnu kaznu. Ona je, u njegovom slučaju, trajala 12 godina kada je pronađen obješen, u ćeliji. Ostalo je nejasno da li je u (ne)planiranom atentatu na austrougarsku caricu imao pomagače. Postojale su sumnje da su još dvojica anarhista bili upoznati o njegovim namjerama, ali to nikad nije dokazano. Luiđiju Lukeniju je, post mortem, ispunjena želja. Odrubili su mu glavu, a trup zakopali na ženevskom groblju. Naime, profesor Luis Megevand iz Forenzičkog instituta u Ženevi tražio je da mu Lukenijevu glavu ustupe na posmatranje. Odobreno je, ali nakon detaljnih ispitivanja profesor je bio razočaran. U Lukenijevom mozgu, kako je naveo u izvještaju, nije pronađeno ništa zanimljivo. Možda samo ona crna rupa iz koje je i miš utekao na vrijeme. Glava je 1985. prebačena u Beč a 2000. godine pohranjena na Centralnom bečkom groblju, osam kilometara od kripte gdje se nalaze zemni ostaci svih Habzurgovaca i njihove lijepe, nesrećne carice.
Kadifolo 